unutarnje uređenje brisanih prostora

Šarlota je htjela da kupim sladoled, od one vrste koja vijuga iz sapnice pa onako u kornet kao i obično se mogu kombinirati dva okusa bez jabuka. Šarlota je bila bez jabuka. Slutim da ih ni okusi sladoleda nisu uključivali. Šarlota nije vidjela kako mi na čelu raste rog jednoroga i zato se mrštim i gledam ukriž kroz obrvu ((naginjući desnoj) obrvi) a ne zbog njenog 30-godišnjeg performansa skakutave djevojčice kraj kamioneta za sladoled jer se ja oduševim kad su djevojčice skakutave i imaju haljine na točkice i skakuću u cipelicama koje imaju remenčić popreko s trapavodječjom kopčom i sve bi to bilo u redu da nisam pojeo obrvu Cristopha Lamamberta zvanog Gargantogorgonzola zbog dvojbenih higijenskih navika i nije bio dobar dan da poletim poput papirnatog aviona pred plavoplavoplavim nebom sa sladoledom i hajde hani pliz pliz i u ruksaku fotoaparata sam nosio Marquesa kojeg sam kupio neki dan na sanjmu knjinjgin... fak. U Puli pa bih ga čitao i pustio oči da klize uz rog jednorog kao tri snopa kroz Marquesa i ako se već zalomilo da sam uz ženu a ne uz Marquesa danas je to trebala biti žena s čeljustima kao Minnie Mouse Driver, žena s rock and roll čeljustima koja bi me možda prpošno upitala može li mi odgristi obraz i imam li bosiljka uz to i oplela me kosom poput Meduze poput zmija za Lakoonskog Contea s čeličnim korovom u nozdrvama koja bi se trudila manje a ne više kad bih se ponašao manje a ne više i ne znam otkud je tako nepozvan banuo ovaj dan bez kiše ali ruke mi imaju mnogo prstiju i na rogu mi se čudni božićni ukrasi njišu a ruke pišu, samo pišu, eventualno zapale duvan i počohaju pišu.

Ako je već sladoled, umočio bih Šarlotu u umak od čokolade. Skakutavu Šarlotu, za svakog jednoroga dobitak na lotu, Šarlotu koja se rimuje, Šarlotu koja šalje uvijek isto svjetlo poput pulsa svjetionika, Šarlotu koja je nepromjenjiva slika.

Šarlota skače da bi na većoj visini viknula da je mlada i da će time slomiti rogatog gada s čeličnim korovom u nosu koji opće nije nikad čital Llosu a slomio bi se rado jer je Šarlotino meso mlado ali je šteta tretirat je ko da je pašteta a ne glavno jelo, wholesome a bogami i cijelo i ostavit polupojedeno polupojebeno u krizno vrijeme kad nema love ni za novu žičaru na Sljeme.

Možda bi je mogao malo voljeti na veresiju, neki drugi dan, kad bude počeljaniji češki pan i poželi obući svijetle hlače i izaći van dobar dan susjeda, dobar dan, o mojoj je ruci moja točkasta dekoracija, uramljena kao krmeljiva nacija, čupave sam obrve i rog svoj odbacija, imam mali ali pravilo usmjereni pimpek u hlačicama bijelim, nad tužnim stvarima tugujem i veselima se veselim i sve sam podloge dana okrečio bijelim da jasnije vidite što piše, da danas stojim na noktu malog prsta desne noge a sutra neću više.

Šarlota ja bih te ko krmčina volio ali bih se sigurno brzo umorio i ostavio te da malo voliš tamo lijevo dok ja volim plućica na kiselo ili onu nisku ženu tamo i ne bi mi smetalo da sve o tome znamo i svakome se damo i sebi se damo moja damo i budemo ovdje i tamo i s mislima poput moher vune omotane o netom propupalu granu trešnje ili mirišljavi poput izgorenog motornog ulja na glavi motora, ali ti bi rekla da ne može tako jer se ovako i onako mora a ja bih mrmljašiv i njurgozan bježao do mora kao da sam ja taj koji je čudan jer sam ponekad budan i ponekad bludan i zasut ću te šleperom sebe i neću ti naplatiti ali znam da ćeš pod šleperom mene vjerojatno patiti i nećeš me shvatiti i nećeš se shvatiti već ćeš rotirati pulsirajući beacon kao tictacticker na burzi kotacija ja sam točkasto djevojče koje voli sladoled od pistacija ja sam točkasto djevojče koje voli sladoled od pistacija ja sam točkasto djevojče koje voli sladoled od pistacija

PS
Kontuzija priče: Šarloti su nedostajale jabuke. Šarlote bez jabuka nisu istočnogriješne, a kad nisu griješne onda su smiješne. Ja sam isto često malo jako smiješan i isto mi je to od tog kaj sam često smiješno premalo griješan. e. :)

U stvari, mislio je na ovo još putem kući, kližući se praznim ulicama onako u trećoj, samo se onda nešto zachattao sitno, pa se uhvatio nečeg sasvim desetog do pred jutro i... međutim, vratilo se. Možda s nešto manje gorljivosti od prvog udara, ali vratilo se, a takve misli obično posve raznese i najmanji vremenski interval, digresija, nevezana aktivnost. Pomalo zabrinut zbog prigušene strasti kojom se misao vratila, odluči je ipak pripisati. Kako tako. Neka je. Nek' ostane, možda plane ako ju položi negdje da tinja, tek toliko da posve ne ugasne.

A i mora. Mora pisati na silu, trenirati. Uskoro će opet morati zaista početi pisati, a zaboravio je kako. Dobro. Kravena šalica za kavu. I Walter. I... cannot copy or replace... ma zajebi. Sutra će to Daemon. SMSa dva. Sutra.

Anarhizam.
Gleda iskosa. Miriše na pubertetlije. Čeče majice. Treba ga odmah spariti, modificirati.

Anarhizam i renesansa.
Ne gleda. Cereka se. Možda je ipak zakasnio zapisati to što...

Ključ napretka čovjeka je u specijalizaciji. Nemamo vremena. Tričetvrt vijeka. Čak niti oni blagoslovljeni novcem kojim si mogu kupiti udjele vlastitog vremena – ni oni ga ne mogu kupiti dovoljno. Tričetvrt vijeka. Eventualno dovoljno samo ako se sve poklopi. Ako se sve poklopi i prihvate se jedne uske kriške svojeg svijeta. Samo tako i samo možda imaju koridor prema Uspjehu. Ostali će brinuti o svemu ostalome. Razmjenjivat će usluge. Trampiti znanja u slučaju potrebe. Samo, tako je nastala i atomska bomba. I say, jolly good show, old chap, reče Sir John Ernestu. O ostalom nek misle Leo i stara komunjara i profuknjača Bobby J. Dramatičan primjer, a? Je, istina, nekak je dramatičnije od prve ideje o manufakturi. A i od onog kad se Urg(*) zderal na Ngrinlu:
"Bongo tunga! Ba tunga re. Amuzijana, zijana!" (Mrš brat bobice! Zakurac si ko lovac. Išbe, nosi se!)

Sve smo podijelili. Da. I dijelimo na sve sitnije čestice. (Sorry Sir John, no pun intended. Honestly!) Čak smo omogućili dijelu populacije da se specijalizira u pravcu bleeding hearts and artists i plače zato kaj smo to napravili, oplakuje jednostavnija vremena i romansira živote primitivnih zajednica. Jer, jebiga, neko se mora i tome posvetiti, treba to odradit kako treba, a ne da dekoncentrira svih onak... latentno. Kad ih šusne, nek' si pročitaju neki taj romančić za plačipičke i obrišu suze do ponedjeljka, a ne da mi se tu vuku po uredu ko prebijene mačke... pljuc.

I tako. Sad više ne znamo ama baš ništa o mnogočemu. O tome za nas odlučuju drugi i to, bez ikakve sumnje, daleko bolje i smislenije nego da sami moramo brinuti o svemu, učiti o svemu i vrlo malo znati o svemu. A sve kreće od ideje da postoji najbolji način za sve, primjenjiv na svakoga. Podijelimo se i obavimo to, društvo (yap, this one was intentional).

Uglavnom, da vas ne opterećujem s izvornikom, Urg se na to osjetio prozvanim i skrenuo pripovjedaču pažnju na potencijalnu inkoherentnost stava koji je počeo naslućivati:

Ne seri! Kaj, trebal sam pustit pičku da'm se tam popikava dok si sisu ne zprobuši kopljem, jebo te ja u bulju renesansnu! Ta ne bi mamuta ni u mikrovalnoj našla!

Zaista, pitanje je kako bi ljudska zajednica danas živjela bez kontribucije doajena podjele rada g.Urga i poprilično se jasno naziru obrisi stava koji bi autor koji nepouzdanost pripovjedača proteže čak i na lice u kojem pripovijeda zauzeo kad bi netko danas njegovu snježnobijelu velebnu meku rit koja sveukupno nije pretrčala kilometar u dve godine izložio takvoj alternativnoj stvarnosti. Međutim, pretpostavimo li da je takvoj stvarnosti izložen od rođenja, a genetski materijal nasljeđuje od predaka izloženih istoj takvoj stvarnosti i selekcioniranih takvom stvarnošću, izgledi za preživljavanje se ipak donekle poboljšavaju, a otuđenost od čitavog niza aspekata vlastitog života smanjuje se usporedo s BDP-om (bruto domaćim proizvodom) i DBP-om (divovskom bijelom prdom).

Na Donjoj Dubravi daleki Urgov potomak pali baklju u trenu kad je prstom došao do riječi "otuđenost", izlijeće iz haustora, pretrčava aveniju i piči Dankovečkom prema tržnici urlajući "Marxist! Marxist, ljudi! Ajmo, diž se! Maaaarxsist!" Svjetina se okuplja na tržnici s bakljama i vilama, te kreće Avenijom prema zapadu. Pripovjedač drhtavim poluplačnim glasom skutren ispod radnog stola preko mobitela objašnjava sranje stvari Feuerbachovom dobrohotnom bogu (koji, istini za volju, nevjerojatno nalikuje Grouchu). Dovršetak rekonstrukcije križanja Šuškove i Avenije Dubrava planira se za 2012.

Pripovjedač se kobelja ispod stola. Pri tome ogrebe koljeno na nosač pasivnog hladnjaka drevnog jednojezgrenog P4 procesora u starom kućištu iz kojeg je RAM odnio ********i ali ga nije bacio računajući kako je u njemu još sva sila mrak dijelova koji mogu poslužiti za digresiranje dok pišući pribire misli. Ne umire od sepse, već skače na ogromornog crvenog pterodaktilografa koji ga nosi do svoje daljnje rođake nepterostolice.
(čitatelji koji su zadržavali dah sada ispuštaju duboki uzdah olakšanja čim sigurno ugnijezdi DBP na rečenu rođaku, a ostalima digresija ide nakurac, neovisno o rodu im broju i padežu)

Zastrašujuće su pećinske vizije koje se nameću. Je, da, da... system restore points? Few and far between. Ali, korak po korak... možda se dio izgubljenog s vremenom ipak može osvojiti. Gle mobitele. Dresiralo nas, ustrojilo nas u gladno tržište. Nema života bez mobitela. Navodno su u pradavna vremena ljudi živjeli bez njih. Mahali su dekicama iznad vatre u koju su nahitali vlažnu mahovinu. Tajnice su kihale dim dok su garave ulijetale u direktorov ured da poruče:

Direktore, onaj pike opet javlja da nemre bit gotovo danas jer je trenutno okupiran pitanjima od krucijalnog značaja za čovječanstvo kao kakvo takvo, a navodno ima i tešku ozljedu koljena.

Apa pička'l mu mater'na! Zovder mi Jos'nu iz 7. konjičke, nek' mu s'okupe oko tog Ranjenog Kolina pać'mo vidit kom opanci a kom obojci... komunjara smrdljiva crvena, da krucjalno... onćem'se na križ pozivat... crven je ispod kože, kažen ja tebi! Crvenokožac bahati! Pljuc!

Budući da je tajnica zaboravila poklopiti vatru tokom razgovora s direktorom, pripovjedač se zavlači natrag pod stol sluteći kud to vodi, ali prekasno shvaća da se dva-tri odjeljka ranije odrekao mobitela i priča završava naglo i tragično.

Autorova okrvavljena ruka izvlači se ispod stola i bezuspješno pipa po radnoj plohi, a zatim nemoćno pada. Nad poprištem se u zoru nadvija težak dim zapaljenog filtra iz pepeljare, a ispod stola se čuje krkljanje...

"Zamijenite samo ono naglo i tragično s abruptno i tragično, smješnije je..."







(*)Urg Dgula (16. 8. 250021g pne (srijeda) – 13. 02. 249998 g. pne (petak, jebiga)) – znameniti mislilac i teoretičar podjele rada iz kasnog paleozoika i ranog mezozoika, živio na području današnje zagrebačke Donje Dubrave, umro od trovanja bobicama posluženim kao zamjenski prilog mamutu a l'orange

link na muzičku zavesu: http://www.youtube.com/watch?v=Qr5beVNJj6k

Stadoh onomad kraj te velike smeđe punokrvne kobile. Onako... kraj ramena. Nisam znao da ne voli kad joj netko stoji u rubu vidnog polja. Iskoračila je unatrag i odmaknula me glavom. Točnije, vratom. Nije to bila agresija, učinila je to relativno polako i vratila se u položaj u kojem je bila prije toga. Samo, taj osjećaj... imao sam preko 80 kila. Životinja me gotovo odigla od zemlje i premjestila metar dalje. Bez napora, mirno, tečnim pokretom.

Onomad kad bijah mlad zalomilo se da povrijedim nekog čisto zato što mi je krv življe kolala žilama i bio sam velik i vrlo mlad. Bio sam ljubopitljiv i zaigran, imao sam velike apetite. Bio sam gdjekad i ponešto trapav ili možda samo neupućen. Bio sam velik i vrlo mlad.

Kad bi se dogodilo da se netko požali kako sam ga povrijedio bilo mi je jako krivo. Bio sam velik, trapav i vrlo mlad.

Učio sam. Koncentrirano sam i s voljom učio kako ne povređivati. Svaka je lekcija malo sputavala radost igre, svako je poglavlje značilo nevoljko odmicanje kopita korak unatrag. Ali... kakva god bila cijena, neoprostivo je povređivati.

Sada se rijetko događa da nekoga ozbiljno povrijedim. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara. S druge strane, ne događa se baš niti da istinski obradujem nekoga ili mu uljepšam neke dane, neki fragment života. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara.

Pomalo čeznutljivo pogledam ponekad neko lice, neke oči, neku priliku za igru i smijeh. Ponekad, ali samo ponekad, napravimo par koraka koji slute predanost igri, pokažu osmijeh tamo gdje je znao biti smijeh, suzdržanu nježnu naklonost na mjestu žara, kvadrilja umjesto tanga. Dogode se i ogrebotine, ali ne lipti krv. Krv je zadrijemala.

Minimal footprint. To je hit. Među programerima, među industrijalcima... među civiliziranim pučanima prenapičenog svijeta. Ako se jako, jako stisnemo, bit će malo više mjesta, neće nam se dogoditi da noktom ogrebemo nekoga. Rado bih poveo revoluciju protiv minimal footprinta, ali mi je krv krmeljiva od drijemeža.

Možda postoji fiksna točka, krajnja mjera skučenosti. Možda nakon toga u Grčkoj počnu nicati sulude anarhističke stranke koje divljaju bez programa i smisla, možda poraste nasilje na stadionima, možda se nad daljnje uljuđivanje nadvije sjena, a možda se u par generacija provede i neka... mutacija. Evolucija. Nešto što će nam omogućiti da budemo puno manji i nepokretniji u hercu i tijelu. Tako će nas na svijet stati puno više i neće više biti čudnih ljudi koji su u stanju satima ostati fanatično zagledani u vatru ili konje u trku.

To bi bilo vrlo korisno za svijet kao takav. Pardon, kao... kao ovakav?

Teorija
Ako markerom napišeš riječ ljubav na baseball palicu i krckaš nekome rebra dok ne prizna da je ljubav vaistinu moćna stvar, možeš si pripisati titulu borca za emotivniju i ljubavlju prožetu sutrašnjicu ljudskog roda. Ako u razmatranje uzmeš i sportsku komponentu (pa makar bio i truli kolonizatorski američanski šport), očito je kako utjelovljuješ maksimu o zdravom duhu u zdravom tijelu, jer nema boljeg pokazatelja zdravog duha od sposobnosti za ljubav, pače sklonosti ispoljavanju dotičnog mu potencijala. Nadalje, traumatski pneumotoraks pruža kredibilitet konceptu dosezanja vječnosti kroz ljubav "dok nas smrt ne rastavi" (podrazumijeva se vrlo žestoka ljubav jer su rebra elastična, a napuknuće obično nije dostatno za rupturu pleure i posljedično posezanje za vječnošću)

Empirijske zabilješke
Jednom sam u kafiću skroz dugo šutio s ženom. Ona je pila Jager a ja gusti sok. Pragmatici bi rekli da je šutjeti dugo beskorisno i predstavlja izvještačenu melodramatičnu sentimentalnost, bilo da se upražnjava u stvarnosti ili u pisanom osvrtu na neki događaj, no riječ je samo o onim pragmaticima nevještima šutnji. Drugi znaju da je takva primjedba neumjesna, jer ljudi šute dok ne odšute sve što su tom prilikom namjerili odšutjeti. Činjenica je kako se događaju i nesuvisle digresivne šutnje, no tako to ide u komunikaciji. E sad, ono što je zanimljivo je to da sam, nabacivši svoj prošlomilenijski kožni kaput na izlazu iz lokala vokalizirao prvo jedno "ej", a zatim i pitanje "znaš da te volim?". To se može pravdati činjenicom da je bila malo daleko da joj to šutnem i okrenuta leđima podizala ovratnik kaputa i namještala šal, no okrenula se i jako se lijepo nasmiješila, onako sve do očiju, žmirnula s oba oka odjednom iako nije bila od žena koje ne znaju namignuti, dapače... i zatim otišla niz Opatičku. Kad se vidimo uvijek se lijepo smiješi.

Otad je mnogo vode prošlo ispod većine mostova i više puta sam zatajio ljubav imajući u vidu kako je dosadno i mučno plijeviti s nje suvišne izdanke i konotacije da ne bi ozlijedili nekoga, a i puno sam puta potegao ljubav da nekog udarim njome. E sad, u svemu tome mi je krivo samo što sam je tako bez bojazni rekao ili odšutio relativno malo puta i još manje puta doživio da netko svojom reakcijom tako potpuno opravda moje povjerenje kao žena u sivom špricanom kaputu koja mi je okrenula leđa, podigla kragnu, prebacila kosu preko nje, popravila medenožuti šal i nekako poletnim korakom krenula niz Opatičku.

Proizvođači GPS-a se nisu dosjetili uključiti "Izgubi se" u glasovni paket naredbi. Vjerojatno tehnologija to još ne podržava.

Well, fingers crossed... ta-tah